Na granici sjećanja: Prilozi objavljeni na blogu memorylimit.blogger.ba u junu 2016. godine

29.06.2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Omnibus ispred hotela po 40 hellera (1905. godine)

Još jedan izuzetno koristan vodič za ono vrijeme sačinio je Karl Baedeker 1905. g. pod nazivom „Austria-Hungary including Dalmatia and Bosnia Handbook for travellers“ (Priručnik za putnike Austrija-Mađarska uključujući Dalmaciju i Bosnu). On je, inače, radio slične vodiče za sve krajeve svijeta. U njima je u kratkim crtama opisivao najznačajnija mjesta koja je vrijedilo posjetiti. Brojni podaci su se mogli pronaći u toj vrsti vodiča – nadmorska visina pojedinih mjesta, udaljenost pojednih gradova od drugih, imena hotela, cijene noćenja, prevoza, ulaznica i sve ostalo što jednom putniku-turistu može koristiti. Koliko je bio značajan njegov vodič pokazuje i činjenica da se po njemu svi vodiči ovakve vrste širom svijeta nazivaju bedekerima. Ne znamo je li Baedeker lično posjetio svako mjesto (što je isključeno, jer je po obimu to nemoguće ostvariti), ali je svakako imao pouzdane podatke, na koje se svaki putnik mogao osloniti.

Ovdje donosimo samo dio koji se odnosi na Mostar, a cjelokupan vodič se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org

84 M. Mostar. — Željeznički restoran preko puta kolodvora, sa sobama po 1 K. 60 h. — Hoteli: Neretva, 7 min. istočno od želj. postaje, na lijevoj obali Neretve; — omnibus ispred hotela po 40 h., hotel vrlo ugodan, s vrtnim restoranom; — Pošta na Rudolf-Platzu — Caffe Mikačić, Glavna ulica, Caffe Stadt Wien, Sauerwaldgasse (Srednja). — Kočije, vožnja po gradu za ½ sata po 2 K., svakih dodatnih ½ sata po 1 K.; van grada 2 K. 80 i 1 K. 40 h.

Mostar stanovnika 14.400, (pola njih Muhamedanci), i vojni garnizon s 2.000 vojnika , je poslovni centar Hercegovine, i sjedište rimokatoličke i pravoslavne biskupije. Grad se proteže u pravcu sjever – jug na obe strane rijeke Neretve između brda Hum na zapadu i Podvelež na istoku. Od 30 džamija u gradu, vrijedi razgledati jedino Karađozbegovu u Sauerwaldgasse. — Skrenuvši na desno kad se napusti željeznički kolodvor, za 3 minute stiže se na raskrsnicu. Ulica prema jugu prati željezničku prugu i za 10 minuta se stiže do rimokatoličke crkve i franjevačkog samostana; Stephanie Allèe, s vilama, vodi na zapad; na lijevo (istok) pratimo ulicu Franje Josipa, prelazi se Neretva i odmah na lijevo je hotel Neretva, a za 7 minuta iza Sauerwaldgasse stižemo na Carinu ili Glavnu ulicu. U produžetku, na desno na jug leži bazar, koji je manji od sarajevskog, mada se po prilično jeftinim cijenama mogu nabaviti orijentalni tepisi, vezovi, mozaik srebrni radovi iz Livna, itd. Pratimo Glavnu ulicu (s koje se skreće na lijevo prema grčkoj (pravoslavnoj) crkvi; (divan pogled) do trga kraj telegrafskog ureda (10 minuta), kada se ukaže Kameni Most (15. vijek), s dvije kule-kapije, koji ima jedan lučni raspon od 100 stopa, i koji premošćuje Neretvu (60 stopa visine), te dolazimo do rimokatoličke crkve (već spomenute gore) na desnoj obali. Glavna ulica vodi dalje na jug do državne Tvornice Duhana (ulaz moguć na zahtjev) i Južnog logora.

Atraktivan je izlet moguće učiniti na izvor rijeke Bune (8 milja na jugoistok, najidealnije poslijepodne; kočija za Blagaj stiže za 1 sat, po cijeni 8 K. s povratkom). Pratimo prašnjavu cestu na jug kroz plodnu dolinu okruženu stjenovitim brdima, prolazimo južni vojni garnizon i držimo se lijevo kamo se cesta račva. Sada prolazimo pokraj državne voćarsko-vinogradarske stanice i vinskog podruma Jelačić i nakon 7 ½ milja stižemo u Blagaj, nekad značajno mjesto i glavni grad, danas muhamedansko selo. Zatim pješačkom stazom dolazimo do prilično velikih ruševina tvrđave Stjepangrad. Nakon odmora, spuštamo se u podnožje brda, pored polusrušene džamije stižemo do tekije, gdje leži turski svetac, pa na drvenu verandu, s koje se pruža prekrasan pogled na grotlo i izvor rijeke Bune (cijena ulaznice 50 h.).

(sa engleskog: Tibor Vrančić)

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 09:44, 0 komentar(a), print, #

22.06.2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Afričko sunce u Mostaru (1903. godine)

Objavljivanje ove knjige možemo zahvaliti našem čovjeku dr. Izetu Muratspahiću, koji je, živeći i radeći u Švedskoj, sasvim slučajno saznao za postojanje knjige pod nazivom „Genom Bosnien och Hercegovina“ (Kroz Bosnu i Hercegovinu) potpuno nepoznatog autora, Šveđanina Augusta Heimera, napisanu daleke 1904. Godin e. Toliko mu se svidjela, da je odlučio prevesti i tako je predstaviti našoj javnosti. Inače dr August Heimer (1863. – 1930) je ovu svoju knjigu napisao nakon učešća na devetom međunarodnom kongresu geologa u Beču od 20 – 27 avgusta 1903. godine. Heimer je objavio svoja zapažanja iz Bosne i Hercegovine, kombinujući ih i s geografskim, geološkim, etnografskim i istorijskim činjenicama, koje je pribavio iz bečkih izvora. Heimer je, pored prelijepih predjela i neobične kulture, uočio i pregršt zanimljivih situacija koje je zapisao u svoju knjigu. Mostar ga je oduševio i vrlo detaljno ga je opisao, uz predočavanje brojnih sitnica koje su mu zapale za oko.

Ovdje ćemo navesti samo jedan zanimljiv isječak koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org

Mostar je hvaljen od svih putopisaca i od turista, međutim, teško je reći gdje se ta slavljena ljepota zapravo nalazi. Čini se da nema ničeg drugog do golog stijenja, sjajnog safirskog neba i zelene vode, te podugački Mostar sa svojih 2 000 kuća zbijenih između kraških masiva Huma i Podveleža. On nije nikad bio nešto drugo osim mali provincijski grad, nije nikad vidio neke velike događaje i nema nikakve istorije. To je sasvim prosto „mostni grad“, tamo gdje je bio najprikladniji prelaz preko Neretve.

Mostar je, pored toga, i što se klime tiče, vrlo neugodno mjesto boravka. Na ulicama prži u toku najvećeg dijela godine afričko sunce i oduzima želju svake šetnje i izleta. Za vrijeme oba septembarska dana prošle godine bila je temperatura oko 42°C. Večeri ne nude nikakvu svježinu ili novu snagu, a na koncu avgusta napadaju „popadači“, ranije pomenuti sitni komarci, i ljudima prave patnju. Ako nekad bude oštra zima, dolazi znatno do izražaja hladnoća, posebno među kamenim zidovima, te žitelji cvokoću u svojim stanovima kojima često nedostaju kaljeve peći. Još strašnije se to osjeća kad bura – sjevernoistočni vjetar – s golih kraških planina s pustošnom silinom šiša nad gradom.

Uprkos tome, Mostar ima tako mnogo interesantnog i lijepog za ponuditi da se stranac nikad neće pokajati za svoju posjetu tom gradu. On je smješten na obe strane Neretve. Glavni dio na lijevoj obali Neretve presječen je po dužini dvjema ulicama, Sauerwaldovom i Glavnom. Kuće su od kamena i uglavnom u dalmatinskom i italijanskom stilu. U toku posljednjih godina izgrađen je jedan dobar dio modernih evropskih zdanja. Stare kuće su obično okrenute svojom zabatnom stranom bez prozora prema ulici ili sokaku i svaka ima svoju malu bašču ograđenu visokim zidom.

Hercegovački glavni grad ne pati od nedostatka interesantnih i idiličnih mjesta. Među prvim koje ćemo pomenuti je čaršija sa oko 500 prodajnih dućana. Iako ona stoji znatno iza trgovačkog kvarta u Sarajevu, može se tu kupiti jeftino svakojakih lijepih stvari, npr. vezova, ukrašenih radovima iz Livna, ćilima, glinenog posuđa i drugog. Krojačka ulica, tamo gdje se izrađuju prekrasne zlatom vezene nošnje, koje nose bogati Hercegovci, posebno je vrijedna posjete. Kao u Italiji, radi se ovdje vani otvoreno na ulici. Usred čaršije na jednom slobodnom mjestu nalazi se originalna kafana, koju stranci zovu „Kafe Luft“ (Kafana Vazduh) u jednom paviljonu otvorenom sa svih strana stoje klupe, a na otvorenoj ugljanoj vatri sprema kafedžija odličnu kafu.

Za vrijeme naše dalje šetnje kroz tijesne tihe sokake u četvrti Zahumje, očaralo nam je oči divno zelenilo koje se tu posvuda javlja. Slijedili smo jedan dio toka rijeke Radobolje, koja snabdijeva vodom novi mostarski vodovod i protiče pored više malih kafanskih bašča. Zavirili smo u jednu od njih koju je posjedovala jedna Njemica, a čiji čovjek je bio vodnik I klase u Mostaru. Tamo smo dobili dobru čašu piva, koje je hlađeno u ovoj ledenoj rječici. Jedan dud s ogromnim obimom zasjenio je bašču i kuću u čijoj gostinskoj sobi su mnogobrojne lastavice imale svoja gnijezda, pa lete unutar i vani. To je jedna lijepa osobina kod istočnjačkog naroda da se među njima nikad ne događa mučenje životinja, da se nikad ne proganjaju ili zatvaraju ptice, nikad ne preopterećuju konji i druge tegleće životinje preko njihovih moći. Često su oni stupali u svađu s doseljenim Italijanima, koji po svom domaćem običaju ne mogu gledati pticu, a da ona ne leži ispržena na tanjurima pred njima. Vlada je smatrala, takođe, da mora preduzeti mjere za zaštitu životinja. I mada gomile ptica grabljivica s bešumnim mahanjem krila lebde iznad Mostara, ipak ove bašče daju krov nad glavom još jednom broju kliktavih ptica pjevačica i za vrijeme blagih proljetnih noći može čovjek usred grada čuti stotine slavuja kako pjevaju. Pravi baščanski dio grada nalazi se duž desne obale Neretve, gdje voda Radobolje pada u jednom malom vodopadu. Mnogobrojni mali riječni rukavci navodnjavaju kukurzna i duhanska polja i stvaraju čarobne bašče u kojima zriju smokve i šipci. Još jedno posebno idilično mjesto preostaje mi ovdje da pomenem. Neretva ima velike špilje, očigledno nekad izdubljene rijekom, a u njima i bačšama iza njih postavljena je pivnica. Tamo je divno svježe i čovjek se osjeća dobro raspoložen. To čine, takođe, i stotine lastavica, koje ne hajući za ljude lete unutar i vani, a imaju svoja gnijezda u prostoriji. Odavde se, takođe, ima divan pogled nad Neretvom čija se divlja ljepota baš u gradu najbolje ističe.

Mostarske ulice su u dobrom stanju i toliko čiste koliko je to uopšte moguće s tolikim brojem teglećih životinja koje dnevno idu po njima. Cijeli karavani dolaze sa sela sa svim mogućim vrstama robe. Žene tjeraju ulicama stada ovaca i koza, a istovremeno su zaokupljene pletenjem. Naglašene ljepote – osim figure – ne vidi se među ovim ženama sa sela. One su najčešće vrlo preplanute kože i imaju prljavu odjeću, ali nijedna nije bez ogrlice od srebrenjaka ili staklenih i ćilibarskih perli. Čak i na glavi nose dijademu, skupocjene ukosnice i kovani novac, često majstorski spojene u mnoge male pletenice. Neurednost odjeće bi se mogla objasniti nestašicom vode koja vlada u brdskim područjima, budući da toga nema u onim krajevima gdje se ima dobar pristup vodi. Međutim, nedeljna odjeća je uvijek uredna i rublje je lijepo izvezeno u južnoslovenskim mustrama. […]

Područje oko Mostara je bogato interesantnim mjestima. Jedan izlet koji naročito ne bi smjeli zanemariti lovci, je izlet na Mostarsko blato, ime koje je otprilike slično neuspjelo kao ime močvara za naša velika norlandska jezera, budući da i kad se ono u toku ljeta, takođe, djelimično isuši, pokazuje, ipak, najčešće plavu jasnu vodenu površinu, kao jedno alpsko jezero, a obuhvata područje od 30 km2. Put do tamo vodi kroz tipični kraški pejzaž. Samo na jednom mjestu vidi se na lično iznenađenje park mladih hrastova i drugog listopadnog drveća. To je privatno vlasništvo, koje je radi zaštite od koza ograđeno. Ovo predstavlja najbolji dokaz da se kraško zemljište, barem na zaštićenim mjestima od bure, može s uspjehom zasađivati, ako se samo mogu zaštititi mladi zasadi od njihovih četveronožnih smrtnih neprijatelja.

Kasnije, kad cesta pravi jedan zaokret nalijevo, otvara se veličanstven pogled na Mostarsko blato. Ono je sjeverno i istočno omeđeno stijenama litica koje se gole i puste obaraju okomito do vodene površine. Južno imamo jedan dugačak obronak šumovitog planinskog grebena Trtre. Plodno tlo pokraj jezera daje žitarice, vino, duhan i raznovrsno voće. U selima koja se nalaze zbijena jedno uz drugo žive samo katolici. Doduše, na južnoj obali jezera stoje još živopisne ruine jedne džamije, prekrivene gustom povijušom, ali muslimani su se izgubili.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

 (novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 08:44, 0 komentar(a), print, #

19.06.2016.

Četrdeset godina kasnije: Rukometni čarobnjaci opet na Kantarevcu

Sunčani juni 1976. godine. Pun Kantarevac .Oko 5.000 ljudi došlo da bodri rukometaše Veleža u istorijskoj kvalifikacionoj utakmici za ulazak u Prvu rukometnu ligu Jugoslavije protiv rukometaša Celja.  Navijanje kakvo je do tada, možda, viđeno samo na utakmici Veleža protiv Derbi kauntija, kada su Rođeni bacili na koljena „ovnove“. Od početka, u 11 sati, pa do kraja, drhtale su tribine hrama malih sportova u Mostaru, a kada je utakmica završena rezultatom 16:11, neviđeno slavlje preselilo se sa Kantarevca na ulice, mahale i kafane. Slavilo se do zore. Činilo se da je san postao java. Na žalost, mjesec dana kasnije, u revanšu u Celju, domaćin je slavio sa 22:15 i Prva rukometna ,liga Jugoslavija ostala je nedosanjani san mostarskih rukometaša.

Trener Veleža tada je bio Suad Repak, tehniko liska nad liskama Ratko-Pika Suton, u stručnom štabu  Neđa Andrić, Zdravko-Džonta Ivković, Mario Stanić. Igrali Petar-Pepi Čuljak, Nenad-Neša Pašajlić. Suad Repak. Dragan Čolović, Žarko Ivković. Fi­lip-Pile Garmaz, Slobodan Zadro, Osman-Osa Kljako, Mišo Milutinović, Mustafa-Muja Kara, Ivan-Banana Kvesić. Blagoje Rebić, Milenko Avdalović, Ante-Ćunda Krešić, Ljubo Bešlić.

Danas, 40 godina kasnije, kišovito vrijeme, raskopan i prazan Kantarevac. Ideju Slobodan Zadre da se okupe, prihvatili su svi i svi su došli, osim Repka (živi u SAD) i Mustafe-Muje Kare (živi u Australiji). U međuvremenu, nažalost, umrli su Pika Suton, Neđa Andrić Jole Musa (bio član Uprave) i nedavno Mišo Milutinović. Izostao je i Osa Kljako.

Mnogi se nisu vidjeli još od početka rata. Dosta su se puno promijenili. Umjesto dugih kosa, sada su to probeharali i proćelavi „mladići“. Zagrljaj, ljubljenje, poneka suza. Vraćanje u prošlost, davno prohujalo vrijeme, sjećanja sjetna i draga…

A da sve protekne kako i dolikuje ovim rukometnim čarobnjacijma, pobrinuio se i Sportski savez Grada Mostara, čiji je predsjednik Hasan Šišić svim igračima, te Džonti Ivkoviću, jednom od trenera Mehi Kari i saveznom sudiji Džabiru Delaliću uručio zlatne medalje, uz riječi da ih Mostar nikad nije i neće zaboraviti, jer su bili pravi ambasadori grada na Neretvi.

Sa Kantarevca, rukometni velemajstori otišli su na Gradsko groblje u Sutini i na Pravoslavno groblje Bjelušine da se poklone, odaju počast i polože cvijeće na grobove Pike Sutona, Neđe Andrića i Jole Muse.

Dašak prijeratnog Mostara danas je, makar i nakratko, zapljusnuo Kantarevac i vratio nas u vrijeme nezaborava, kad se nije pitalo ko si i koje vjere, kad se slavilo i navijalo iz dubine duše…

Fazlija Hebibović

(Novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 17:40, 0 komentar(a), print, #

19.06.2016.

Prije četrdeset godina: RK Velež na vratima Prve lige

U dnevnom listu Oslobođenje 16. juna 1976. godine objavljen je tekst novinara Nenada Žuje pod naslovom „Velež – Mostarski bum“ povodom rukometnog sna, kojim je tada živio čitav grad Mostar. RK Velež je postao prvak Druge savezne rukometne lige – zapad, i izborio učešće u kvalifikacijama za Prvu saveznu rukometnu ligu. Nažalost, taj san, plasman u Prvu ligu Jugoslavije, nije doživljen, ali je ostao u živom sjećanju monogobrojnih Mostaraca, evo punih četrdeset godina iza toga, a sa punim pravom se smatra zvjezdanim trenucima muškog rukometnog sporta u Mostaru.

Velež – Mostarski sportski bum

MOSTAR, 15. juna — Fudbalski klub Velež dobio je ove go­dine, kada je popularnost u pitanju, ozbiljnu konkurenciju u svom mlađem bratu — takođe Veležu, ali rukometašima. Ovaj klub predstavlja zapravo mostarski sportski bum grada. Fudbalu su i ovdje bile naklonjene gotovo sve navijačke strasti, a na ostale sportove se gledalo po malo površno i iz prikrajka. Ali, rukometal klub Velež magnet­ski je sticao svoju publiku, ona je iz dana u dan bila brojnija, podstrekavajući klupske ambi­cija do prvog mjesta Druge savezne rukometne lige.

Slavlje

Taj uspjeh slavljen je u su­ton prošle subote načinom koji imponuje i do sad neviđenim temperamentom. Još je u sjećanju onaj derbi sa Bosnom, kada je Kantarevac podrhtavao pred 4.000 navijača. Ta magnetska privlačnost na relaciji navijač – klub proistekla je prije sve­ga, u nadahnutoj atraktivnoj i efikasnoj igri Veleža, u igri koja ne trpi šablone. U trenucima, kada se titula i dosad najveći uspjeh kluba smiješio – uključeni su svi akumulatori pa, je iz posljednjih osam utakmica izvučen maksimum – 16 bodova. Put do kvalifikacija za Prvu ligu okončan je kako to i doli­kuje novom prvaku – „košarkaškom pobjedom“ od 26 golova  razlike!

Ko je taj klub i ko su ti igrači zbog kojih se rukometna groznica još uvijek nije stišala? To je, prije svega, klub mladih, klub entuzijasta koji rukomet vole iznad svega uzdižu taj sport iz anonimnosti u špi­cu mostarskih sportskih zbiva­nja. Tu je ambiciozni trener Suad Repak, tehniko Ratko Suton pa u svakom zadatku neophod­ni Neđa Andrić, Mario Stanić i drugi. Klub su do vrata Prve lige doveli igrači: Petar Culjak, Dragan Ćosić. Suad Repak. Dragan Čolović, Žarko Ivković. Fi­lip Garmaz, Slobodan Zadro, Osman Kljako, Mišo Milutinović, Anto Kvesić. Blagoje Rebić, Milenko Avdalović.

Celje

Rukometaši Veleža, međutim, nisu dozvolili da ih slavlje po­nese do te mjere da zaborave i na onaj odlučujući korak do Prve lige – do kvalifikacionlh susreta sa Celjem. Tek sada – kažu svi u mostarskom klubu – predstoji glavni posao! Prvi susret igra se već u nedjelju na Kantarevcu sa početkom u 11 sati.

Evo šta. o mogućnostima svog  tima kažu pojedini igrači:

Suad Rcpak: Nikad nisam bio sretniji. Uspjeli smo u svo­jim planovima, a sa kakvim ambicijama t požrtvovanjem smo igrali najbolje govori podatak da smo svih osam    posljednjih susreta riješili u svoju korist. Najteže nam je bilo protiv autsajdera Bagata. Računali smo na visoku pobjedu, a pobijedili smo sa samo golom razlike. Za slavlje u ovom trenutku nemamo vremena. Celje je jak tim, imamo uvide u njihov kvalitet, ali ipak mislim da možemo biti bolji nakon dva susreta. Sve iznad devet golova razlike ostvarenih na Kantarevcu značilo bi naš definitivan ulazak u Prvu ligu.

Mišo Miluitnović: Šta da. kažem, presretan sam. Protiv Celja ćemo izgurati, podbaciti sigurno nećemo.

Žarko Ivković: Još ne mogu da vjerujem da smo prvi, da se ostvario nas dugogodišnji san. Bila bi šteta da ovu divnu priliku ne iskoristimo. Mislim da bi nam bilo dovoljno sedam-osam golova razlike da bismo mirno putovali na revanš.

Nenad Žujo

„Oslobođenje“

—–

Na kraju, informacija, ali i podsjećanje svima onima koji doživjeli tu euforiju:

RK Velež je u prvoj utakmici, koja je odigrana 20. juna 1976. godine na Kantarevcu u Mostaru, pobijedio Celje sa 16:11 pred 5.000 ljubitelja rukometa, na Kantarevcu, čiji je kapacitet bio 2000 gledalaca.

Revanš je odigran mjesec dana kasnije u Celju. Domaćin RK Celje bio je bolji sa sedam golova razlike, i rezultatom 22:15 raspršio san Mostaraca o Prvoj rukometnoj ligi.

I pored toga što se Velež nije plasirao u Prvu ligu, ova utakmica je ostala u sjećanju svih iskrenih ljubitelja rukometa i sporta u Mostaru i piše istoriju grada Mostara, koja je neizbrisiva.

Ovo je, ujedno, i tužno podsjećanje na sjajnog novinara i divnog čovjeka Nenada Žuju, koji je u dalekoj Kanadi umro od tuge za rodnim Mostarom.

Prjpremio: Smail Špago

(Novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 10:43, 0 komentar(a), print, #

18.06.2016.

Prije pedeset godina: Crvena Zvezda – Velež 2:6 (1:3)

FK Velež 1966.

Nusret Ćerkić

18.06.1966. godine FK Velež je ostvario jednu od svojih najvećih pobjeda u svojoj dugoj i bogatoj historiji. U Beogradu, na Marakani, nadigrana je velika Crvena zvezda rezultatom 6:2.

Jedan od strijelaca na toj utakmici bio je i Nusret Čerkić, za raju Dajdža.
U jednom razgovoru za medije, rado se sjetio te utakmice, i jedne zanimljive anegdote :
„Sjećam se, pobijedili smo te godine Zvezdu na “Marakani” sa 6:2. Niko ih nikada nije tako smlatio, a ja sam bio strijelac gola.
Došla ekipa iz Genta da uzme Stipića iz Zvezde, a kad su vidjeli mene, rekli su: “Zaboravi Stipića, hoćemo Čerkića“.
Transfer mi je tada bio 10.000 dolara, a od toga je skoro 2.000 trebalo ići Veležu. Zovnem suprugu Slobodanku i kažem joj: “Prodaj auto, plati Veležu”, i tako je i bilo.

Po povratku iz Belgije, još malo sam igrao u Veležu, a 1969. sam se oprostio od igranja“, rekao je Nusret Čerkić Dajdža.

30. kolo , 18. 06. 1966.

Beograd, Marakana

CRVENA ZVEZDA - VELEŽ 2:6 (1:3)

Strijelci : Šestić 7. min, 25. min ( P ), i 56. min, Mujić 32. min, Čerkić 67. min, i M. Glavović 73 minuta za Velež - Ostojić 10. min i Džajić 89. minuta za Crvenu zvezdu.

CRVENA ZVEZDA: Krivokuća, Klenkovski, Bekić, Melić, Čop, Škrbić, Aleksić, Ostojić, Milošević, Kostić, Džajić.

VELEŽ: E. Dugalić, S. Primorac, Račić, Z. Selimotić, Benco, Džidić, Čerkić, M. Glavović, Mujić, Šestić, Oručević.

(FK Velež Mostar)

fotografije: arhiva, Enes Vukotić, FK Velež

(spagos)

Objavio/la spagosmail u 10:49, 0 komentar(a), print, #

15.06.2016.

Knjiga "Porodica Kurt iz Mostara" u arhivi CIDOMa

Nova knjiga u biblioteci CIDOM:


Ahmet Kurt - Porodica Kurt iz Mostara...

link:
http://www.cidom.org/wp-content/uploads/2016/06/Ahmet-Kurt-Porodica-Kurt-iz-Mostara.pdf

(CIDOM)

Objavio/la spagosmail u 13:42, 0 komentar(a), print, #

15.06.2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Kisse-Misse se ne da prevariti (1902. godine)

Johan (Janne) Lorentz Hafström, (1838. – 1918), doktor medicine i putopisac, pored brojnih dužnosti koje je obavljao i mnogih odlikovanja (odlikovan 1894. godine zlatnom medaljom za unaprjeđenje vakcinacije u Švedskoj), godine 1902. je obavio studijsko putovanje u naše krajeve, te nakon povratka objavio jedan manje poznati rad (ne knjigu) pod radnim nazivom „Soliga dagar afsides från turistvägen: Dagboksanteckningar under en resa i Dalmatien, Montenegro, Bosnien och Herzegovina, våren 1902.“, (Dnevne bilješke tokom putovanja u Dalmaciju, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu proljeća 1902.). U tom radu, veoma slikovito i s mnoštvom zanimljivih detalja opisuje svoj boravak u Mostaru. Rad je preveo i prvi put objavio 2004. godine Haris Tucaković.

Ovdje navodimo samo jedan zanimljiv isječak koji se odnosi na Mostar, a cjelokupan rad se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org

Odavno zaželjeh upoznati istočnu obalu Jadranskog mora, i iz zemljopisnog i iz istorijskog ugla, s interesantnim zemljama Istrom i Dalmacijom, kao i bivše turske provincije Bosnu i Hercegovinu. […]

[…] U vezi tih zemalja, pokušaše me uplašiti pričama o razbojništvima na Balkanu. Ja, ipak, vjerovah da je Austrija, koja od 1878. godine upravlja Bosnom i Hercegovinom, uspjela srediti prilike i da se, prema tome, ne može govoriti o nekoj opasnosti. Ipak, radi pouzdanog mišljenja o tome, obratih se jednom prijatelju u Stockholmu, a koji bijaše u bliskoj vezi sa čuvenim slavofilom i putopiscem Alfredom Jensenom, molbom da se raspita oko toga. Uskoro primih slijedeći odgovor: „Alfred Jensen te najodlučnije upozorava na opasnosti putovanje u – Helsingland, možda čak i u susjedni Halland (Helsingland, Halland – oblasti u Švedskoj); ali na Balkan, uz izuzetak turskih provincija, možeš putovati potpuno sigurno, posebno u pomenute zemlje – Dalmaciju, Crnu Goru (Cetinje), Bosnu i Hercegovinu“. Njegovo iskustvo je, kao što kaže pjesma „nema razbojnika u cijeloj toj šumi”. To zvučaše utješno. […]

[…] Putuju: 7 muškaraca i 7 žena, od kojih su 3 gospođe, 2 udovice i 2 neudate žene. Socijalni status putnika: 1 penzionisani profesor (73 godine), živahan, govorljiv i veoma hodoljubiv; 1 ”službeni savjetnik”, 1 rentijer, 8 trgovaca, 1 dnevni zapisivač. Službeni vodič na putovanju je gospodin Antoni.

Mostar, 19.04.1902.

[…] Konačno stižemo u Mostar gdje susrećemo galamljive i vrišteće nosače s fesovima ili turbanima, kako se bore oko prtljaga, koje morasmo fizički braniti. Nađosmo se, dakle, u uobičajenoj orijentalnoj svađi i neredu. Zatim se odvezosmo do zaista veličanstvenog hotela „Narenta”, podignutog od strane Zemaljske vlade. U staro tursko doba bijahu samo primitivna konačista za prijem putnika koji dođu i prođu. Zato je austrijska uprava svuda, u okupiranim zemljama, podizala hotele.

Mostar, 20.04.1902.

Rijetko se može vidjeti živopisniji grad od Mostara, glavnog grada Hercegovine, koji leži ukliješten u visoka brda, dok Neretva huči iz svoje divlje i stjenovite postelje. Stvarni kontrast strmim, hladnim brdima jest najbujnija i najsočnija vegetacija u baščama i poljima što očarava dušu – jedan botanički raj iz bajke

Tokom moje šetnje gradom, otiđoh prvo do pazara – čaršije – koja sadrži masu butika najrazličitijih vrsta. Posebnu pažnju privukoše mi krojačke radnje, u kojima se mogu vidjeti prekrasne, zlatom vezene nošnje. Odavde izađoh na Stari most na Neretvi, koji se svojim smjelim svodom pogrbio iznad rijeke. Tu je božanstven pogled, kako na obe strane, tako i dolje u vrtoglavu dubinu. Most se ne prelazi vozilima, jer njegova krhkost ne trpi vibracije.

Odavde nastavih u dio grada Zahumje (Zahum). Tu je mnogo mirnije i tiše i svugdje su bašče.

Iznad visokih zidova, živahnim koloritom nas dočekuje behar; murve i smokve istežu svoje grane preko ulice; na sve strane – opijajući miris. Nakon brzog uvida u rimokatoličku crkvu, novogradnju u vidu bazilike sa korintskim stubovima, uputih se uz brijeg ka, takođe, novoizgrađenoj srpsko-pravoslavnoj crkvi. Odavde se pruža čudesan pogled na cijeli grad sa svojih 30 džamija. Svu tu čarobnu panoramu prekriva najčistije plavo nebo, koje je ikada vidjelo ljudsko oko. Pri povratku ne zaboravih posjetiti prekrasnu Karađozbegovu džamiju.

Mostar je grad sa 17 000 stanovnika, od kojih više od polovine pripada Muhamedovom učenju. To izaziva raznolikost života u gradu: može se vidjeti potpuno prekrivena žena kako se probija ulicom kroz gužvu, kao i hercegovačku narodnu nošnju odjevenih, muškaraca i žena.

Poslijepodne napravismo izlet na hercegovačku najveću znamenitost, vrelo Bune. Ostavismo Mostar i dođosmo na veliku ravnicu između brda i Neretve. Na lijevoj strani se na sve strane vide vinogradi i vesele vile, a na desnoj samo kameniti teren. Nakon jednog sata, stigosmo u Blagaj, gdje ostavismo kočije. Nastavismo put malom pješačkom stazom, koja vijuga između rijeke Bune i visoke hridi, gdje ruševine starog dvorca Stjepangrada moćno i dostojanstveno tronuju. Put završava kod jedne ruinirane tekije s izlazom na verandu, gdje se pojavljuje čaroban prizor – pećina ukrašena stalaktitima, iz koje silovito istječe duboka rijeka Buna. To je ista prirodna pojava koju smo upoznali kod vrela Omble. U kući kraj pećine je jedna vrsta mauzoleja s dva sarkofaga u kojima su sahranjene dvije svete osobe.

Danas smo doživjeli pravu afričku vrućinu. Veče je, doduše, donijelo izvjesno olakšanje, ali vrelina nastavlja isijavati iz pregrijanog stijenja. Međutim, božanstveno je noću sjediti na hotelskoj terasi, dok mjesec izliva srebrenu rijeku iz tamnoplavog nebeskog svoda, obasjavajući tu pitoresknu oblast svojim magičnim zrakama, pri čemu se čuje šum drveća i rijeke.

Želim iz Mostara zabilježiti jedan mali događaj koji pokazuje kako je u veoma ranoj mladosti i s koliko dubokom ozbiljnošću kur’ansko sveto učenje usađeno u svijest ovdašnjih vjernika.

Pri dolasku ovamo zaposlismo, kao našeg specijalnog poslužioca i vodiča, jednog trinaestogodišnjeg turskog dječaka, koji odlično govori njemački. Pošto ne mogoh izgovoriti ili upamtiti njegovo islamsko ime, prozvah ga Kisse-Misse, zbog slične zvučnosti s njegovim nerazumljivim turskim imenom. Čak ga kasnije i njegovi turski drugovi zvahu Kisse-Misse. Dječak bijaše veoma živahan i horan, pa me je zabavljalo raditi s njim. Tako ga poželjeh naučiti neki švedski izraz i nagovarah ga da ponavlja „gamle trindskalle” (stari debeljko) i rekoh mu da time u društvu pozdravlja svakog Šveđanina. Dječak se udalji, a ja unaprijed uživah u iznenađenju Šveđana koji će biti tako nasamareni. Onaj koji bijaše prevaren – bijah međutim ja, jer umjesto da obavi moj nalog, ode Kisse-Misse do gospodina Antonija i reče: „Onaj gospodin (pokazujući na me) želi da odem do onoga i onoga i kažem ’gamle trindskalle’, ali ja to ne želim, jer ne znam šta to znači, a to može biti neka uvreda!” Lijepa opreznost kod jednog trinaestogodišnjaka.

Kao što rekoh, dječak bijaše prijatan i ponudih ga da me u povratku prati u Švedsku, gdje namjeravah voditi brigu o njemu. Njegove mrke oči sijevnuše od ushićenja na taj prijedlog, ali samo nakratko. Odmah se pojavi duboka ozbiljnost na njegovom licu i plačućim očima odbije on moj prijedlog. Upitah ga veoma začuđen – zašto ne želi da me prati, pošto bi očigledno imao mnogo bolje životne uslove nego što ih sad ima. On odgovori: „U vašoj zemlji ne postoji ni jedna džamija u kojoj bih mogao učiti svoje molitve”. Pokušah ga uvjeriti da mi čak imamo crkve u kojima bi mogao moliti, ali on bijaše neumoljiv, bez obzira što ga je rastanak sa mnom činio tužnim, sudeći po njegovim obilnim suzama, ukoliko nisu uzrokovane mišlju da će izgubiti svoje pare, koje mu tada dobacih.

(prevod: Haris Tucaković)

Priredili: Ismail Braco Čampara/ Tibor Vrančić / Smail Špago

(novasloboda)

Objavio/la spagosmail u 13:40, 0 komentar(a), print, #

09.06.2016.

Vrlo je teško biti skroman...

Vrlo je teško biti skroman, ako si najveći, kao ja! Muhamed Ali

It’s hard to be humble, when you’re as great as I am. Mohamed Ali

U sjećanju!

Objavio/la spagosmail u 13:08, 0 komentar(a), print, #

09.06.2016.

"Neću da pucam i bacam bombe na ljude u Vijetnamu..." - Muhamed Ali, 28. april 1967.

„Nemam problema sa Vijetkongovcima, oni me nisu nazvali crnčugom. Neću da putujem 16 tisuća kilometara kako bih ubijao i pomagao u paljenju kuća drugih ljudi, niti imam namjeru pomagati očuvanju dominacije bijelih robovlasnika nad ljudima druge boje kože diljem svijeta. Ovo su vremena kada zlo mora i treba nestati sa lica zemlje. Zašto bih pucao i bacao bombe na ljude u Vijetnamu dok moju braću u Luiswilleu tretiraju kao pse i oduzimaju im osnovna ljudska prava?“

On April 28, 1967, with the United States at war in Vietnam, Ali refused to be inducted into the armed forces, saying “I ain’t got no quarrel with those Vietcong.” On June 20, 1967, Ali was convicted of draft evasion, sentenced to five years in prison, fined $10,000 and banned from boxing for three years. He stayed out of prison as his case was appealed and returned to the ring on October 26, 1970, knocking out Jerry Quarry in Atlanta in the third round.

“Why should they ask me to put on a uniform and go ten thousand miles from home and drop bombs and bullets on brown people in Vietnam while so-called Negro people in Louisville are treated like dogs and denied simple human rights?

No, I am not going ten thousand miles from home to help murder and burn another poor nation simply to continue the domination of white slave masters of the darker people the world over. This is the day when such evils must come to an end. I have been warned that to take such a stand would put my prestige in jeopardy and could cause me to lose millions of dollars which should accrue to me as the champion.

But I have said it once and I will say it again. The real enemy of my people is right here. I will not disgrace my religion, my people or myself by becoming a tool to enslave those who are fighting for their own justice, freedom and equality…

If I thought the war was going to bring freedom and equality to 22 million of my people they wouldn’t have to draft me, I’d join tomorrow. But I either have to obey the laws of the land or the laws of Allah. I have nothing to lose by standing up for my beliefs. So I’ll go to jail. We’ve been in jail for four hundred years.”

Dana 20. juna 1967. godine Muhamed Ali je u Hjustonu (Teksas, SAD) osuđen za odbijanje regrutacije u vojsku SAD-a.

Sud ga je proglasio krivim zbog „svjesnog i nezakonitog odbijanja regrutacije“ te dodijelio maksimalnu kaznu Kasiusu Kleju (ime na kojem su insistirali na sudu): pet godina u federalnom popravnom domu i 10.000 američkih dolara kazne.  

Aliju je istog dana, nakon izricanja presude, od strane američke i svjetske bokserske federacije oduzeta titula svjetskog bokserskog šampiona u teškoj kategoriji, dobio je zabranu boksanja, oduzet mu je pasoš kako ne bi mogao boksati u inostranstvu, i tada je započeo njegov troipogodišnji egzil u vlastitoj zemlji.

U međuvremenu, između 1967. i 1970., Muhamed Ali je postao simbol koji je nadišao sportske arene. Umjesto da koristi svoj položaj kako bi podržao status kvo u društvu, Ali je postao pobornik  slobode i promjene. Ali je također postao gromobran i za crne i bijele aktiviste i antiratne demonstrante. Među najpoznatijim ljudima u Sjedinjenim Američkim Državama, šampion Ali, kazao je historičar Semons, „postao je nepobjedivi šampion anti-vladinog pokreta“.  

Od presude iz 1967. Ali nije išao u zatvor čemu su doprinjeli efektni pravni savjeti i njegovi finansijski resursi. Upućujući žalbe na presude, uvijek je išao na višu sudsku instancu i dvije godine godine kasnije, Ali je pred Vrhovnim sudom SAD-a uložio žalbu na presudu Apelacionog suda za Peti okrug. Od izricanja presude, ugled Muhameda Alija se značajno povećao zbog globalnog zanimanja za njegov slučaj i njegovog upornog stava protivljenja ratu. 

Nakon oslobađajuće presude za Alija, koja je objavljena 28. juna 1971, Ali je zasijao od sreće: „Zahvaljujem Allahu i zahvaljujem Vrhovnom sudu što su prepoznali iskrenost i istinitost religijskog vjerovanja koje sam prihvatio,“ rekao je reporterima.  Ali je potom nastavio boksati i nekoliko puta osvajao titulu svjetskog šampiona.   

U sjećanju!

(spagos)

Objavio/la spagosmail u 13:07, 0 komentar(a), print, #

08.06.2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Talasi koji ponekad šume, a ponekad huče (1900. godine)

Nekoliko dana nakon okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske, kao šesnaestogodišnja djevojčica došla je s roditeljima u Bosnu, tako da od 1879. do početka 1919. godine  živi u Sarajevu, nakon čega se za stalno seli u Beč. Međutim, zemlju njene mladosti nikad nije zaboravila, te stoga od svog dolaska, pa sve do svoje smrti, ona za ovu zemlju i narod oskeća neizmjernu ljubav i privrženost, baš kao da se ovdje rodila. Zacrtala je sebi misiju da svijet bolje upozna sa Bosnom i Hercegovinom, a sve svoje radove je pisala na njemačkom jeziku. Objavila je pet knjiga s temama naše zemlje, kao i brojne novele.

Godine 1900. objavljuje svoju knjigu „Bosnisches Skizzenbuch – Landschafts und Kultur- Bilder aus Bosnien und der Herzegovina“ (Bosanska slikovnica – pejsaži i slika kulture iz Bosne i Hercegovine), u kojoj predstavlja zemlju sa svim njenim značajnim aspektima iz kulture, etnografije i geografije.

Radi se o gospođi Mileni Preindlsberger Mrazović, rođenoj Bjelovarčanki. Zadivljuju njeni utisci i upečatljivost pisanja koje ona predstavlja u ovoj knjizi. Cijelu Bosnu i Hercegovinu je proputovala na konju, te tako doprla do svakog njenog kutka.

Ovdje ćemo navesti samo jedan zanimljiv isječak koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org

Teško je reći kako je nastala ta mnogo hvaljena ljepota Mostara, za koju su i metaforama bogati pjesnici Orijenta uzaludno tražili najpogodnije izraze divljenja. To nije samo goli kamen, ni blistavo safirno nebo, ni zelenkasta planinska rijeka, niti masivne gromade Huma ili Podveležja, koje se spuštaju do uskog prostora grada Mostara, s njegovih dvije hiljade kuća.

Mostar nikad nije bio ništa drugo nego mali provincijski grad, nije doživio velike događaje, a u stvari nema ni vlastitu istoriju. On je jednostavno „Brückenort“, mjesto s mostom, (Brücke = most), mjesto na kojme se prelazi preko Neretve, oko koga se razvio grad. I ne samo zbog današnjeg, takozvanog „Rimskog mosta“, koji je tu nastao na mjestu nekadašnjeg drvenog lančanog mosta, prije nekih dvjesta ili trista godina, „preko koga se“, kako je zapisao turski putopisac Hadži Kalfa, „moglo preći samo sa smrtnim strahom“.

I zbog čega uvjiek istorija! Da li je most stari ili novi, čini se svejedno, on samo ne želi ostariti, jer u stvarnosti, on je nacionalni ponos, o kome se priča i u najudaljenijim planinskim skrovištima, o kome slušaju i najmanja djeca, u ditirambima i sagama, zaboravljajući ime graditelja i uz to, sve ostalo, što putnik iz daleka inače želi čuti o jednom ovakom veličanstvenom objektu.

Hercegovci u ovom mostu nalaze jedan dio samih sebe. Kako god se most čvrsto oslonio na njegovo visoko kamenito postolje i hrabro stoji iznad strašnog pulsa, on je istovremeno i ponosni simbol njihove oprezne hrabrosti, njihov ponosni let misli, kao što je i njegova herojska ljepota.

Čovjek voli tu rijetko viđenu, s mnogo lakoće sjedinjenu snagu, koja se osjeti u linijama mostarskog mosta. Na izlascima oba polja mosta, borba i odbrana unutrašnjih sila mosta, stvorila je dvije jake visoke kule, tako da je sam most postao tvrđava, koja se opisuje kao „Grad“. Uostalom, ranije su se pod tim podrazumjevale gradske zidine s njihovih trinaest kula, od kojih je svaka imala svoju veliku važnost, kako kod lokalnih sukoba, tako i kod odbrane od Venecijanaca. Sve te kule, osim jedne, koja sada služi kao barutana, jednostavno su nestale. Istovremeno, veći broj objekata na okolnim uzvisinama služi gradu kao pojačanje.

Ipak, Neretva zaslužuje posebnu pohvalu za ljepotu, koju ona posebno poklanja prilikom pogleda odozgo, s vrha mosta. Ona je ispod mosta duboka, djeca se zabavljaju, skačući s mosta, uživajući na raznovrsnim formacijama obale. Neretva se provlači kroz horizontalno slojevite stijene, dijeli naizgled slobodno stojeće plutajuće plaže, formira grebene i pećine, kopa galerije i povlači velike blokove u korito, a njeni talasi ponekad šume, a ponekad huče. Neretva ih potpuno prekrije kad podivlja, narastajući do 12 metara uvis, dok se kod nižeg vodostaja, mirna, ravna kao ogledalo, provlači između stijena, koje kao da potiču iz antičkog doba, među obalama, koja se spuštaju duboko, od visokih kuća, kao da su isklesane od kamena.

Dio grada uz most, sa svojim uskim, i gore-dolje zapetljanim ulicama, s kućama od kamena žbukanih malterom, s otvorima za vrata i prozore, pokrivene ravnim kamenim krovovima, s tamnim uskim orijentalnim prodajnim prostorima, dopunjavaju upečatljivu sliku rijeke, s mnogim slikovitim pojedinostima, koje se odjednom otvaraju pri svjetlosti, kao žar užareni, s tvrdim prašnjavim ulicama, koje ne može omekšati ni najuporniji pljusak. Kameni zidovi kuća okrenuti k ulici bez prozora su, grubo malterisani, ili na suho ozidani oko bašča, što na pojedinim mjestima pojačava utisak, kao da se upalo u jedan suhi kanal oko neke tvrđave.

Ali, zelenilo, konačno daje za pravo da se sve to čini još vrijednijim. Lišće kunice trave, ili vrhovi šipaka, koji se propinju i vire preko zidova, i bezbrojni javni objekti u proljeće se pokazuju u raskošnoj vegetaciji.

Duboko tamno rastinje na grobljima, u sjenci džamija, izgrađenih od sivog kamena, od tla do vrha minareta, kojih se vidi tačno trideset i tri, u isto tolikom broju gradskih naselja. Glavna, Karađozbegova džamija, koja se nalazi u centru grada, te džamija izgrađena pored kule sa satom, koju je dala izgraditi Fatima-kadun, mogu se uvrstiti u krug veličanstvenih.

I pored toga što se u udubinama zidina gnijezde ptice grabljivice, koje bešumno lete iznad grada, u gradu se nalazi i veliki broj ptica pjevica, a usred mekane proljetne noći oglašava se glasan pjev stotine slavuja.

Specifičnost Mostara su ptice kumre, koje se mogu naći u vrlo malom broju mjesta na Balkanu.

(sa njemačkog: Smail Špago)

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

(novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 09:57, 0 komentar(a), print, #

06.06.2016.

Muhamed Ali: Gospodar ringa

U svojoj profi karijeri, Muhammad Ali je odboksovao 61 meč, od kojih je dobio 56. Od toga je 37 puta pobjedio nokautom. Doživio je 5 poraza.

Njegovu karijeru posebno obilježava pet mečeva, zbog kojih se sa pravom smatra Gospodarom ringa.

5. septembra 1960. godine, na Olimpijskim igrama u Rimu, tada još kao Cassius Clay, osvaja zlatnu medalju u teškoj kategoriji u meču protiv Poljaka Zbigniewa Pietrzykowskog.

25. februara 1964. godine u Miami Beachu u njegovom dvadesetom profi meču Cassius Clay postaje svjetski šampion, nakon pobjede tehničkim nokautom u sedmoj rundi, nad do tada neprikosnovenim Sony Listonom.
26. 
    

8, marta 1971. godine u New Yorku, tada već Muhammad Ali, izgubio je na poene meč protiv Joe Fraziera u „Meču stoljeća“. Meč je ostao upamćen po zaradi od po 2,5 miliona dolara za oba boksera, što je bila do tada rekordna zarada nekog boksera u jednom meču.

30. oktobra 1974. godine u Kinshasi u Zairu, Muhammad Ali je u meču koji je nazvan „Rumblle in the Jungle“ pobijedio Georga Foremana nokautom u osmoj rundi, i ponovo osvojio titulu svjetskog prvaka.

1.oktobra 1975. godine u Manili na Filipinima, Muhammad Ali je u jednom brutalnom boks meču odbranio svoju titulu pobjedom nad Joe Frazierom. Meč, koji je dobio naziv „Trilla in Manila“, bio je vrhunac rivaliteta ova dva boksera, koji se sa pravom smatraju istinskim bokserskim legendama.

U sjećanju!

(izvor:express)

Smail Špago

(Novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 14:11, 0 komentar(a), print, #

04.06.2016.

Iz arhive: Rumble in the Jungle - Prije 40 godina, Ali poslao Foremana u zemlju snova

Boks meč za istoriju: Muhamed Ali - George Foreman, 30. oktobra 1974. godine,Kinshasa, Zair. Ali je pobjedio Foremana nokautom u osmoj rundi. Meč koji je ušao u udžbenike kao očigledan dokaz kako čovjek može iskoristiti svoju šansu čak i kad je nema?

Foreman je bio sedam godina mlađi od Alija, ali i sedam puta jači. Njegovi sparing partneri međusobno su šaputali kako Foreman ne bi trebao ubiti Alija u ringu. Činilo se da je meč odlučen prije nego što je i počeo. A onda, u 8. rundi meča Foreman se našao na podu.

Rumble in the Jungle je bio meč, a istovremeno i biznis i propaganda i sportska istorija i televizijski show, ali također i psihologija i alegorija. Muhamed Ali je bio ne samo planetarna reklamna zvijezda nego i sportista i zabavljač i reper, ali i pjesnik. Zvali su ga i brbljivac. Čak su neki njegovu preglasnost prije svakog meča dovodili u vezu sa strahom kojeg je tako nadglasavao .Njegovi udarci su završavali na tijelu protivnika, a njegove riječi su se uvlačile pod kožu. I to, ne samo na ovom meču u Kinshasi, za koji je reklama bila pretjerana, pa čak i nevjerovatno beskrajna. Meč je morao biti prolongiran za šest sedmica, zbog posjekotine ispod desnog oka, koju je Foreman zaradio na treningu. A čitavo to vrijeme, do meča, letile su reklame. I kako je to neko zabilježio: Svaki čovjek se u svom životu nada jednom momentu koji bi nekada trebao doći. Međutim, rijetko, a najčešće nikad ne dođe. A u ovom slučaju, sve se poklopilo.

A onda sam meč. Sve se danas može vidjeti na video snimcima, na internetu. Nokaut u osmoj rundi. Kraj. Proglašenje pobjednika. To je momenat u kojem jedan takmac odlazi u zvijezde i tamo ostaje. A drugi, u zemlju snova, ili, kako je to kasnije Ali opisivao, odlazi šišmišima svirati saksofon i zviždati aligatorima.

Foreman je tokom čitavog meča boksovao umorno, i bio pogođen kao maljem. Čitavo vrijeme meča Ali je bio dobro pokriven, otvarao se kad treba, i pogađao protivnika desnicom u bradu. Kod zadnjeg udarca Foremanove ruke lete u stranu, kao kod padobranca koji iskače iz aviona. Čak se u trenutku čini da lijevom rukom želi uhvatiti Alija za pojas. Alijeva pesnica je i dalje spremna, čak se u jednom momentu čini da želi još jednom udariti, ali, povlači ruku. Foreman leti, pada lagano na pod, a Ali mirno prati njegov pad. Kraj. Pobjeda. Ali ulazi u istoriju.

Četrdeset godina, kao da je jučer bilo.

Špago Smail

(novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 13:25, 0 komentar(a), print, #

04.06.2016.

Iz arhive: Prije 45 godina: Ali - Frejzer, boks meč stoljeća

45 years ago: Muhammad Ali and Joe Frazier battled in "The Fight of the Century," a 15-round showdown that truly lived up to the name.

Boks meč stoljeća: Ali – Frejzer, 8. marta 1971.

(Tekst je objavljan na blogu spagosmail.blogger.ba 8. marta 2011. godine)

http://spagosmail.blogger.ba/arhiva/2011/03/08/2709497)

Ali protiv Frejzera: Slike sa ovog duela od prije četiri decenije spadaju u kolektivno sjećanje jedne čitave epohe. To je bio prvi globalni događaja koji seurezao u sjaćanje čitave jedne generacije.

Većini ljudi se čini da je ovaj događaj bio tako davno, ali za one koji su ga doživjeli, ostao je svježe u sjećanju, kao da se desio prije tek koju godinu. Po prvi put u istoriji televizije, i kod nas, da bi se doživio jedan takav meč, koji se boksovan tamo negdje daleko, moralo se ustati rano iz kreveta, ili provesti čitavu noć uz televizor, a onda se dugo nakon toga raspravljalo o tome meču, sa velikom dozom šarma i uzbuđenja, uz osjećaje za koje se i  danas teško mogu pronaći odgovarajuće riječi.

«Meč stoljeća» između Džoa Frejzera (Joe Fraziera) i Muhameda Alija, 8. marta 1971. godine u njujorškom Madison Square Gardenu, pred 19.763 gledaoca, ponudio nam je tada nešto epohalno, nešto za što su milioni ljudi širom svijeta žrtvovali svoj san između jednog ponedjeljka i jednog utorka. Iz aspekta 21. stoljeća može se slobodno reći da je to već tada bila globalizacija, ali ne  proizvoda, o kakvoj danas govorimo, nego globalizacija jednog događaja.

Četiri desetljeća nakon toga meča mnogi ljudi se još uvjek tačno sjećaju gdje su bili te noći, gdje su i sa kim odgledali taj meč. Neki su ustali rano iz kreveta i upalili televizor, a drugi opet, meč su dočekali sjedeći čitavu noć uz upaljen televizor. Ovdje treba napomenuti, za naše tadašnje uslove, da do tada sva domaćinastva još nisu imala televizor u kući, pa tako postoje i oni koji taj meč nisu ni mogli odgledati te noći i propustili su jedan događaj koji se kasnije uspisao u istoriju. Boks je toga vremena postao: cool. Posebno teška kategorija. Svjetski šampion svih kategorija. Više se nije moglo niti biti, niti postići. Nikada više iza toga u jednom sportskom događaju nije bilo toliko uzbuđenja. U jednom događaju koji je trajao samo oko sat vremena. Tada je to bio čisti Hollywood. Čisti boks, borba za vrh, borba za tron, u onom smislu kako to samo boks može ponuditi. Bila je to pretača današnjeg «pay-TV». Širom Amerike meč je gledalo joü oko milion i po ljudi u potpuno popunjenim kino salama. Oko ringa u Madison Squer Gardenu sakupio se sav tadašnji «jet-set». Detalji iz toga meča pamte se i dan danas. Muhamed Ali, do tada najbolji, nepobjedivi, najveći, dao je izjavu prije meča da će oboriti Frejzera u šestoj rundi. Nakon šeste runde Frejzer mu se cerekao u lice. A onda se dešavalo nešto, što je rijetko ko mogao i zamisliti. U jedanaestoj rundi Ali se nakon jakog Frejzerovog  direkta ljevicom, zakoprcao u konopcima, a u petnaestoj rundi čak se našao i na podu. Na kraju, Frejzer je na poene pobjedio do tada nepobjedivog.

To je bio meč mečeva, jedinstven u svakom pogledu.

Po prvi put u istoriji boksa sastala su se dvojica do tada nepobjedivih, koji su u tom trenutku bili na vrhuncu svojih mogućnosti. Ameriku su prije meča preplavili plakati na kojima je pisalo samo «the fight». Više se ništa nije moralo ni pisati ni dodavati. Znalo se o čemu se radi. A nakon meča pisalo se, da su obojica u tom meću zaradili po šest miliona dolara.

Ovaj meč bio je dugo godina priželjkivan. Muhamed Ali je nekoliko godina prije toga, morao predati titulu svjetskog prvaka, neporažen, jer mu je bilo zabranjeno boksovati, zbog odbijanja da ide u rat u Vijetnam. Nakon toga Frejzer je dominirao svjetskim ringom. Očekivalo se sa uzbuđenjem kada će Ali ponovo početi boksovati. Sve do samoga meča među navijačima je lebdilo pitanje, šta će nadvladati, Frejzerov udarac, ili Alijeva brzina. Postavljalo se i opravdano pitanje: kako se duga pauza odrazila na Alija. Bio je to meč, za koji je svako imao svoje vlastito mišljenje. A kad je meč zakazan, mjesecima prije meča karte su bile rasprodate, kako za Madison Squer Garden, tako i za mnogobrojna kina širom Amerike. Veliki spektakl bio je na vidiku. Na meču se moralo biti, meč se morao vidjeti. Jagma za kartama je bila ogromna. Čak tadašnji potpredsjednik Amerike Hubert Humphrey, nije mogao dobiti više od jedne karte i to one jeftinije. Čuveni pjevač Bing Crosby morao je meč posmatrati zajedno sa 6.500 gledalaca u rasprodatoj sali Radio City Music Halla. A čuveni pjevač i glumac Frank Sinatra dosjetio se drugačije, kako doći u samu blizinu ringa. Za tu noć dobio je od časopisa «Life» angažman da bude fotoreporter. Slike sa ovog meča spadaju u kolektivno sjećanje jedne čitave epohe. Slike na kojima se vidi čitava garda tadašnjih zvijezda, oznojena tjela teškaša na ringu, Frejzer u zeleno žutom šorcu, Ali u crveno bijelom. Slika čuvene ljevice koja je obora Alija na pod.

(Nakon ovoga meča, Frejzer je 1973. godine izgubio titulu u meču protiv Georga Foremana. U njihovom drugom meču, koji je bio kandidatura za izazivača Foremanu Ali je pobjedio Frejzera u januaru 1974. na poene u dvanaest rundi. U jesen 1974. godine Ali je pobjedom nad Foremanom u Kinschasi, Zair, u meču koji je ponio naziv «Rumble in the jungle» povratio titulu svjetskog šampiona.)

I naravno ovaj čuveni meč od 8. marta 1971. godine imao je još jedan svoj nastavak, četiri godine kasnije, u meču koji je i danas poznat po nazivu «Thrilla of Manila» (klanica u Manili), kada je Ali ponovo bio svjetski šampion i na vrhuncu moći, vratio je Frejzeru milo za drago. Frejzerov trener Eddie Futch nije dopustio svom bokseru da boksuje petnaestu rundu, jer je Frejzer bio toliko dotučen, da bi svaki naredni Alijev udarac za njega mogao biti smrtonosan. Nakon proglašenje pobjednika Ali je u ringu izjavio: «Frejzer nikad nije bio bliži smrti kao večeras». Ali je inače bio poznat po njegovim izjavama i njegovoj poeziji, koju je izgovarao skakučući po ringu. U neku ruku moglo bi se reći da je on bio pretača današnjih repera. Zbog toga, a i zbog duhovitih doskočica, koje je vrlo često izgovarao, nazivan je «brbljivac u ringu», ali  kojeg su se svi plašili. Tri dana prije ovog meča izrekao je» Ovako nešto neće se nikad više ponoviti u istoriji planete» Jer čitava planeta je te noći usmjerila svoju punu pažnju prema samo jednoj tački, koja je te noći bila centar svijeta, na sedmoj njujorškoj aveniji, između 31, i 33. ulice u srcu Manhattna.

Kasnije se održalo još mnogo vrhunskih sportskih događaja širom planete, ali ni jedan nije privukao toliko pažnje kao ovaj. Valjda i zato što je bio prvi ovakve vrste u istoriji.

Smail Špago

Objavio/la spagosmail u 13:25, 0 komentar(a), print, #

01.06.2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Elegantni austrijski oficiri i kršni Hercegovci (1898. godine)

William Miller (1864. – 1945.), dobar poznavalac prilika na Balkanu, vrsno školovan na Oxfordu, u svojoj knjizi iz 1898. godine objavio je zbirna opažanja sa svoja četiri putovanja po Balkanskom poluostrvu obavljena 1894., 1896., 1897. i 1898. godine. Knjiga nosi naslov „Travels and politics in the near east“ (Putovanja i politika na Bliskom istoku). On je pažljiv posmatrač, a budući je temeljno istražio tzv. istočno pitanje, dobro je kvalifikovan da izabire stvari koje su od značaja za pojedine zemlje. Pored političkih i vjerskih odnosa, vrlo dobro je u knjizi opisao i ostale „manje važne“ stvari za politiku, kao što su predjeli, običaji, ljudi. Podaci su mu pouzdani i tačni

Ovdje ćemo navesti samo dio koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org

[…] Međutim, draži Počitelja blijede pred ljepotama Mostara. Jedan stari turski pjesnik je opjevao zanosnim stihovima: „mirisan vazduh, i svjetlost, čista voda, voćem bremenita stabla i uređene bašče“ glavnog hercegovačkog grada. „Iz Mostara“, uzvikuje Derviš paša, „potiču moćni junaci od mača i pera, iz Mostara, doma svekolike umjetnosti i nauke“. Nijedan grad nema tako prekrasan luk čuvenog Starog mosta kome grad duguje današnje ime. Mogu se istraživači starina sporiti oko porijekla ove ljupke kamene građevine, ispod koje uzana Neretva juri prolazeći kraj stijena na svom putu do mora, koliko god hoće, no, bio on rimski ili turski rad, nekoliko vijekova više-manje, ne može mu oduzeti neuporediv šarm. Ispod njega prolijeću stotine lastavica na putu u i iz brojnih pukotina u stijenama, dok se istovremeno čuje kako mujezini s visokih šiljastih džamija s obe obale, pozivaju vjernike na molitvu. U susjednom bazaru, bosanski muslimani peru svoje ruke i stopala, pripremajući se se za večernje pobožnosti. […]

[…] Ujutro ćete u (mostarskoj čaršiji) naći Istok i Zapad kako se dotiču laktovima – elegantne austrijske oficire i kršne Hercegovce, Albance u bijelim čakširama s crnim upletenim gajtanima i obrijanim glavama, visoke Crnogorce što su došli preko granice i ponekog Dalmatinca, koji se lako uočava među ostalim svijetom po svojoj crvenoj kapici. Specifičnost Mostara je muslimanska ženska nošnja, s ogromnim plavim ogrtačem s jednim otvorom isturenim prema naprijed, koji kao ogromna kapa sa štitnikom pokriva glavu. Među Muslimanima Bosne i Hercegovine poligamija nije u istoj mjeri prihvaćena kao drugdje u Osmanskoj carevini i jedna žena se smatrala dovoljnom čak i za bosanskog bega. Na primjer, u višegradskom okrugu, koji je vrlo velik, postoje samo tri Muslimana koji imaju više od jedne žene. Na proslavama i o praznicima možete vidjeti gomilu hrišćanskih žena iz okolnih sela, obučenih u bijele gaće do koljena, debele vunene šarene čarape do ispod koljena i opanke; neke idu čak i bosonoge. Preko gaća nose dugu bijelu košulju od grubog prugastog tkanog pamučnog platna, a preko toga jelek vezen u raznim bojama. Kad hodaju ili rade, one obično krajeve te dugačke košulje zadjenu za pojas. Ukras na glavi se sastoji od plitkog fesa, naprijed opšivenog dukatima – ukras koji se popularno zove širit. Preko fesa se nosi izvezen tanki bez ili neka mrežasta tkanina, a oko vrata još dukata i staklenih amajlija. Druge, opet, nose i crn mrežasti veo, poput karnevalske maske, obično izvezen zlatom. […]

[…] Mostar, koji nije stariji od pet vjekova i koji nije imao nikakve važnosti do dolaska Turaka, značajnije je narastao nakon okupacije. Prema zadnjem popisu, broji 17.000 stanovnika, od kojih su otprilike polovina muhamedanci, pa je ovo jedan od najjačih muslimanskih gradova u zemlji. Moj prijatelj, koji je posjetio Mostar prije okupacije, priča mi da je bio jedan od najprljavijih gradova u Turskoj, te da nije imao nikakva boljeg smještaja za stranca od nekoliko bijednih karavanseraja, u kojima su postelje vrvjele ušima, a dnevno svjetlo ulazilo u njega kroz krov. Međutim, od 1891. godine grad ima odličan hotel, koga je izgradila vlada, i koji ima predivan pogled na rijeku. Nosač, inače veteran iz kampanje 1878. godine, vas dočeka na željezničkom peronu i prije nego napustite stanicu kaže vam broj vaše sobe.

Ipak, veliki nedostatak Mostara je njegova klima. Smješten između dva gola brda, ljeti je sve spaljeno, a zimi, dok vjetar puše nemoguće je izaći van. Srećom, nisam imao ličnih iskustava s popadačima, posebnom vrstom otrovnih komaraca, o kojima mještani obožavaju pripovijedati. Jedan zvaničnik, koji je ovdje proveo petnaest godina, pričao mi je, međutim, da je zasađivanje uveliko promijenilo klimu od kada je tek došao.

Ima nekoliko vrlo ugodnih mjesta u okolini za izlete. Kada se dnevna žega smanjila i sunce nije tako žestoko pržilo gole stijena brda Hum, odvezli smo se s parom upregnutih hercegovačkih konja prema ravnici, koja se proteže južno od grada. Naš kočijaš, obučen u slikovitu narodnu nošnju, pokazao nam je vrlo prosperitetnu voćarsko-vinogradarsku stanicu, pored koje smo se provezli. Malo dalje odatle naišli smo na prastaru kamenu cisternu za vodu, koja je svjedočila o brizi koju su turski vladari Hercegovine polagali za skladištenje vode u vrelim ljetima.

(sa engleskog: Tibor Vrančić)

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)