Sonntag, 17. März 2024

Prije 66 godina – Lansiran satelit, koji se nikad se nije vratio

 


On i dalje leti iznad nas, na visini od oko 3.600 kilometara, ali više ne šelje signale. Mini-satelit "Vanguard 1", koji je odletio u nebo raketom sa Cape Canaverala 17. marta 1958. godine, trebao je da vrati američku čast. U svemirskoj trci sa Sovjetskim Savezom, SAD su zaostajale, jer su Rusi šest meseci ranije sa „Sputnjikom” poslali prvi vještački Zemljin satelit na njegovo putovanje. “Vanguard 1” je bio veličine jednog grejpfruta i, osim baterije, imao je i solarne ćelije za proizvodnju energije. Iz kugle je virilo šest štapnih antena, koje je koristio za slanje signala na Zemlju do maja 1964. godine, kada mu je istekao elektronski život.

Uspjeh projekta je bio toliko važan da je predsjednik Dwight D. Eisenhower (fotografija) lično pregledao mali predajnik, prije nego što je lansiran u orbitu. Međutim, solarna aktivnost postavila je veliki pritisak na pionira.

“Vanguard 1” će ponovo ući u Zemljinu atmosferu oko 2200. godine, kada će i izgorjeti. Do tada, to je satelit koji je najduže kružio oko planete Zemlja, i najstariji objekt koji je napravio čovjek, koji još uvijek lebdi u svemiru.

(welt)

(spagos)

Samstag, 16. März 2024

Tragom stare fotografije – Put Mostar – Sarajevo, 1936. kod Grabovice

 

1936.

1936.

1947.

1956.

2020.

2020.

Na dvije fotografije, koje je na Cidom postavio Amir Rujanac, prikazuju se detalji sa nekadašnje makadamske cesta Sarejevo - Mostar iz 1936. godine. Detalj prikazuje ogomnu stijenu, odmah pored puta, koja je bila podzidana kamenom, kako se stijena ne bi obrušavala na put. Takvih stijena i podzida bilo je mnogo na ovoj cesti, pogotovo na relaciji između Jablanice i Salakovca.

Makadamska cesta Mostar Sarajevo izgrađena je 1862. godine, i povezivala je Sarajevo sa Metkovićem, preko Konjica, Jablanice, Mostara i Čapljine. Izgradnja ceste je donijela je značajan doprinos saobraćaju onoga vremena.

Situacija na ovoj cesti nije se puno mijenjala punih 100 godina. Cesta je bila makadamska, automobila vrlo malo, kao i autobuskog i kamionskog saobraćaja.

Ovakvo stanje ceste potrajalo je sve do 1960/61. godine, kada je cesta rekonstruisana, s tim da je cesta doživjela pomjene rokom izgradnje HE Jablanica 1955. godine, i prije početka punjanja jezera.

Cesta je doživjela još jednu novu gradnju, u vremenu izgradnje Hidroelektrana Grabovica i Saalakovac. Tada je kompletna cesta podignuta na viši nivo, jer je dobar dio stare ceste po projektu, ostao ispod nivoa vode u oba ova jezera.

Da se vratimo slikama iz 1936. godine. Na prvoj slici, sa desne strane vidi se stijena podzidana zidom, a u dubini slike vidi se okolina zarasla vegetacijom, što je neobično za Hercegovinu, a takvo stanje okoline, gledajući od Salakovca, pa sve do Jablanice, bilo je samo u mjestu Grabovica.

Slike iz malo “mlađeg” perioda, iz 1947. i 1956. godine pokazuju isto stanje ceste, sa kamenim branicima uz rub ceste. Napomenućemo da su ovakve vrste cesta održavali radnici, koji su se nazivali cestari. Oni su svakodnevno obilazili određenu relaciju ceste pješke, i ako bi primjetili da je cesta oštećena, “izlokna” od kišnih padavina, lopatom bi te rupe popunjavali tzv. “šoderom”, tucanikom, koji je na određenim razmacima bio istovaran sa kamiona.

Na slici iz 1947. i 1956. vide se slične stijene sa desne strane puta, a stijena sa slike iz 1936. godine nalazi se u samom klancu, vratima, na putu, koji se vidi u dubini obe ove slike.

Kod rekonstrukcija puta u periodu 60-ih i 80.ih godina prošlog stoljeća ovaj klanac se nije mogao izbjeći, samo što je priširivan oba puta, u vezi sa zahtjevima brzine saobraćaja i modernije asvaltne izgradnje puta. Taj klanac, znatno “stesan” sa obje strane, vidi se na slici iz 2020. godine.

Slike najnovijeg dijela puta vide se na slici izvađenoj iz jednog youtube filma, takođe iz 2020.ih.


Prilog fotografije:

1 cesta 1933. sa podzidanom stijenom, pokraj ceste. Amir Rujanac

2 cesta 1933, detalj stijene i podzide, Amir Rujanac

3 cesta 1947. pogled na cestu u pravcu Grabovice, Cidom

4 cesta 1956. sa detaljem stijene pore puta i pogled au pravci Grabovice, Cidom

5 cesta 2020. avlattirana cesta i “stesan klanac” na samom ulazu u područje Grabovica, Cidom

6 cesta 2020. screnshoot, cesta se spušta u području Grabovice, Youtube


Cidom team

(spagos)


Freitag, 15. März 2024

Oživjele “stare zvijezde”

 


Njen izgled, njena poza, njen izgled – sve ovo ne ostavlja nikakvu sumnju: Audrey Hepburn pozira ovdje za jednu od svojih najpoznatijih fotografija. Ali na drugi pogled primjećujete: To nije holivudska zvijezda koja elegantno drži cigaretu u ruci... To je Christa Edith Schuld (89), stanovnica Staračkog doma Contilia u Essenu.

Vjerovatno nikada ne bi ni pomislila, da će starija žena koja boluje od demencije, odjednom postati glamurozna glumica. Ali za novi kalendar Staračkog doma, ona pokazuje da je prava svjetska zvijezda! U ovom domu stariji postaju zvijezde – priča koja dira u srce!

Petnaestak stanovnika poziralo je za aktuelni kalendar pod nazivom”Old Stars”, “Stare zvijezde”.

Potraga za seniorima koji su htjeli da učestvuju u ovom snimanju, bila je vrlo kratka.

Naš Čarli Čaplin je odmah rekao da je zabavan baš kao i pravi“, rekla je portparolka Katja Grün. Tako je Andreas (63) postao svjetski poznati komičar. Takođe je i Christi Edith odmah bilo jasno: ona je prava Hepburn!

Za film “Sedam godina vjernosti” Klementine se pojavila samouvjereno u Monroe haljini, koja je, zahvaljujući brojnim pomagačima, letjela baš kao u čuvenoj filmskoj sceni, za koju se Klementina i našminkala. Ona kaže: "Nekada sam bila plavuša, baš kao i Monro."


Na slikama:



Plavi anđeo

Edith Fortmann (94) kao Marlene Dietrich




Doručak kod Tifany

Kao profesionalac! Christa Edith Schuld (89) s ljubavlju pozira kao holivudska legenda Audrey Hepburn.




Tačno u podne

Reinhold Bodden (75) kao Gary Cooper i Christel Flott (73) kao Grace Kelly




Casablanca

Elisabeth Schulz (97, r.) kao Ingrid Bergmann i Erich Stadje (73) kao Humphrey Bogart




Stanlio i Olio

Vidimo Stanlia i Olija, kultne figure smijeha. Ali čekajte, jesu li to zaista oni? Ne, to su seniorke Christine Bugenhagen (86, desno) kao Oli i Karin Müller (81) kao Stan.




Sedam godina vjernosti

Dvoje sretnih penzionera su dvije od 15 zvjezdica na foto kalendaru u domu za starije osobe u Essenu. Divimo se Marilyn Monro, Hepburn i sjajnoj Marlene Dietrich




Charlie Chaplin

Naš Čarli Čaplin je odmah rekao da je zabavan baš kao i pravi“, rekla je portparolka Katja Grün. Tako je Andreas (63) postao svjetski poznati komičar.


Vidimo Stanlia i Olija, kultne figure smijeha. Ali čekajte, jesu li to zaista oni? Ne, to su seniorke Christine Bugenhagen (86, desno) kao Oli i Karin Müller (81) kao Stan. Dvije sretne penzionerke su samo dvije od ukupno 15 zvjezdica na foto kalendaru. Divimo se Monroe, Hepburn i sjajnoj Marlene Dietrich.



Motivi iz poznatih filmskih scena dobili su nove oblike u foto studiju. Kostimom, šminkom, stajlingom, odgovarajućim rekvizitima i velikom pažnjom na detalje, vrlo ste bliski originalu. Pa ipak, profesionalni fotograf je na slici uhvatio ličnosti seniora, ljepotu i dostojanstvo starosti. Iza svake slike ne krije se samo omaž filmskim klasicima, već i vrlo lična priča koja povezuje staru zvezdu sa filmom ili sa tadašnjim idolom. Poleđine stranica kalendara otkrivaju ove ljubavne priče, govore o velikim oproštajima, dubokom prijateljstvu, divljenju i humoru.

Contilia senior kalendar 2024 “Stare zvezde” u crno-bijeloj estetici delo je koje su glumci ovih dana sa ponosom i radošću predstavili svojim porodicama i prijateljima. Međutim, pravi posao je zajednički put. Doživjeti nešto zajedno, suočiti se s izazovom, upoznati nove ljude, biti u centru pažnje, doživjeti uvažavanje, biti dio nečeg većeg. Da uživaju u životu. Čak i sa 97 godina. Kalendar koji govori o susretima koji su oblikovali živote starijih i o uspomenama koje ih povezuju sa njihovim idolima. Kalendar koji nije samo malo umjetničko djelo, već i svjedočanstvo pune ljubavi i zahvalnosti o životnim pričama fantastičnih ličnosti.

(news)

(NovaSloboda.ba)

Mittwoch, 13. März 2024

Iz stare štampe – Mostarska hronika, Jugoslavenski list, 1925. godine

 


U Jugoslavenskom listu od 12. oktobra 1925. godine, u rubrici Mostarska hronika, obavljeno je nekoliko tekstova o tada aktuelnim događajima u Mostaru.


Mostarska hronika

(Od našeg redovitog urednika)

Mostar 12. oktobra

-:-

Jedna kulturna potreba Mostara

Narodno pozorište u Sarajevu stalno se koprca u dugovima zahvaljujući to svoje stanje “velikom razumijevanju” sarajevske publike. Dok su sve zabave u Sarajevu odlično posjećene i dok se na istim bacaju stotinjarke i hiljadarke, dotle je posjeta pozorišta minimalna. U Mostaru su prilike protivne onim u Sarajevu.
Ovdje su zabave slabo ili nikako posjećene, dok je pozorište bilo prošle godine kroz preko tri sedmice do zadnjega mjesta puno. Mostar imade mnogo smisla za pozorište, dramu, operetu i operu. Mostar ima i za koncerte mnogo više smisla već Sarajevo, a to je dokazao i posljednji koncarat g. Krste Ivića. U Mostaru su danas vrlo nesrećne ekonomske prilike, ali ipak tako sretne, da bi u pogledu posjete pozorištu brojčano barem za 50 posto nadmašili “kulturno Sarajevo”. Ako sarajevsko narodno pozorište ne posjeti ove godine na dulje vremena Mostar, to će zgriješiti, jer će opet prepustiti Mostar eksploataciji kojekakvih putujućih grupa. Narodno pozorište iz Sarajeva, trebalo bi ove zime napustiti Sarajevo i doći u Mostar na najmanje mjesec dana. Za to vrijeme odmorili bi se glumci, jer bi ponavljali poznati im repertoar, a pozorišna zgrada mogla bi biti kroz to vrijeme izdana u svrhu održavanja zabava (naravno uz dobru cijenu). Mostar bi stalno daveo više prihoda pozorištu već Sarajevo, te smo uvjereni, da ne bi bilo deficita za vrijeme gostovanja. Mi ćemo naročito istaknuti, da je narodno pozorište u Sarajevu pokrajinsko pozorište, to da i mi imademo pravo na isto tim više to ćemo ga sa svom srdačnošću dočekuti u našeım gradu, pošto isto kod nas uživa velike simpatije od kada stoji pod upravom g. Branislava Nuši

a.

-:-

Damjan Milićević - Senzacionalno samoubijstvo uglednog građanina.
Danas je Mostar izgubio najimpozantniju osobu društva, Damjan Milićević ustrijelio se je jednim
revolverskim hicem u glavu. On je nađen u kući Sjeranovoj na Buni kod Mostara u lokvi krvi pri posljednjim trzajima. U njegovoj grčevito stisnutoj ruci nađen je revolver, sa kojim je počinio samoubijstvo. Razlog samoubijstvu je još nepoznut, te iznenađeni Mostar natuca koješta. Pokojnik
je bio vrlo ugledan u vrlo sređenim i dobrim materijalnim prilikamna. On je bio ujedno i najrazvijeniji i najjači čovjek grada Mostara. Pok. Damjan Milićević igrao je kroz svo doba prijeratne nacionalističke epohe vidnu ulogu, to je stajao uvijek neustrašivo u prvim redovima na braniku nacionalnih interesa. Njegov ničim neoskvrnjeni idealizam, te samo Slavenu svojstvena skrajna požrtvovanost oplele su nimbus slave i poštovanja oko glave toga junačkog rodoljuba.
Pokojnik je bio razborit i trezven čovjek, te je njegovo samoubijstvo pobudilo opšte uzrujanje i nevjerovatno interesovanje u čitavom gradu.

-:-
Prostitucija
Ovih je dana doputovala u Mostar drugom klasom u svilenom crnom kostimu sa bubikopfom, naparfimisana i napudrana elegantna dama, koja ja za čudo okrenula pažnju jedoga detektiva na se. Kad je ovaj pristupio, dama je počela da bunca neke njemačke riječi, pretvarajaći se, da ne zna
srpsko-hrvatski, ali kad je detektiv zagledao malo bolje u njezine primamljive oči, ona je zadrhtala i problijedila.
-Bite na stranu, - veli detektiv, a na strani njegova ljubaznost popusti jer joj je otvoreno rekao, da ju je prepoznao. I zaista on se nije prevario. To je bila Slavka Torić iz Ljubuškoga, djevojka, koja je radi nedozvoljene prostitucije protjerana iz naše varoši.

_._

Central kino

Uspjelo nam je dobit najveći i najomiljeniji film “Sa Stanleyem kroz Afriku” iz naravi, koji je izgrađen za vrijeme putovanja glasovitog Stanleya istraživača crne Afrike i njezinih najgušćih i neprohodnih prašuma. Ovaj veliki film je originalan, a zanimljiv je u toliko, što je sve na licu mjesta fotografisano. Izrađen je u 3 velika poglavlja, koji će se davati svake sedmice po jedno poglavlje samo po dva dana. Prvo poglavlje počima već u ponedjeljak. 12. do 14. o. mj, Za ostala dva će se najaviti dani prikazivanja. - Uprava.

Prilog: Stari most (Friedrich Mayas) 1925.

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Sonntag, 10. März 2024

Tragom jedne fotografije – Most na Mostarskoj Bijeloj 1932

 









Jedna stara fotografija na kojoj se vidi neka rječica, koja teče ispod kamene ćuprije, i na kojoj je napisano Mostar, 1932. godine, a koju je postavio Amir Rujanac na facebook stranicu Bosna i Hercegovina – foto enciklopedija, izazvala je mnogo interesovanja, ali i glavobolje, s pitanjem: Gdje je ovo u Mostaru? Ili, barem, gdje je ovo u okolici Mostara?

Fotografija pripada jednoj arhivi iz Istanbula, i nema naznake autora, kao ni više podataka, osim onoga što je napisano na samoj otografiji

Naravno, po starom oprobanom receptu: "Raja sve zna!" ispod fotografije na facebooku su se redali komentari. Među brojnim komentarima nađe se uvijek nekoliko pravih, korisnih, koji daju pobližnu lokaciju sa slike:


Jasmin Ćorić - Ovo može biti jedino negdje prema Jablanici, uz korito Neretve. Možda oko Aleksinog Hana

Enver Lisica - Mislim da je to Travnik, ovaj most vodi prema tvrđavi

Cobe Behrem - Most na potoku Bijela prije rekonstrukcije stare ceste 1960/61 godine.


Rječica Mostarska Bijela lijeva je pritoka rijeke Neretve, a ušće je udaljeno dvadesetak kilometara sjeverno od Mostara. Danas se mjesto ušća u Neretvu i nekoliko kilometara uzvodno, uz Bijelu, nalazi pod vodom akumulacionog jezera HE Salakovac.

Prema zadnjem komentaru, most se nalazi iznad potoku, rječice Bijela, koju mnogi danas nazivaju i Mostarska Bijela, na makadamskoj cesti koje je izgrađena 1862. godine, i povezivala je Sarajevo s Metkovićem, preko Konjica, Jablanice, Mostara i Čapljine. Izgradnja ceste Mostar-Metkovići 1862. godine donijela je značajan doprinos saobraćaju.

Tridesetak godina iza toga, Sarajevo je spojeno i željezničkom prugom s Metkovićem, koje je krajem XIX stoljeća bila glavna luka u ovom dijelu Jadranskog mora. Kasnije je tu ulogu preuzela luka Ploče, do koje je i pruga produžena.

Železnička pruga i cesta išle su od Sarejeva, preko Ivan planine, do Konjica, a onda i jedna i druga do Jablanice, trasom, koja je kasnije ostala poplavljena Jablaničkim jezerom.. Pruga je ispod Jablanice prelazila na lijevu stranu Neretve, da bi se u Aleksinu Hanu ponovo vratila na desnu stranu Neretve, i tako nastavila do Mostara, i dalje do Metkovića.

Makadamaska cesta je od Jablanice nastavila desnom stranom Neretve, a onda u Aleksinu Hanu, prešla na lijevu stranu Neretve.

Šta je u tim godinama izazivalo ovaj cik-cak, ostaje do danas i nepoznanica, ali i zabavna činjenica.

Lijevom stranom cesta je išla sve do rječice Bijela, koja je zbog nastavka ceste tu morala biti premoštena.

Na slici iz 1932. godine se vidi visina kamenog mosta na ćemer, koji je ostavljao dovoljno prostora velikim bujicama u periodu topljenja snijega na Prenju i okolnim polaninama.

Projekt mosta očigledno je, a obzirom i na godine u kojima je most pravljen, pripadao nekom turskom arhitekti, koji je slipčne mostove pravio na svim mjstima, gdje je trebalo premostiti duboke provalije. Stoga se ista slika kamene ćuprije ponavlja i na slici koju je u komentar postavio Enver Lisica, a radi se o mostu, ćupriji, u blizini Travničke tvrđave. Na fotografiji se iza ćuprije-mosta vidi tipično hercegovačko brdo s niskim rastinjem.

Makadamska cesta na putu prema Mostaru, kod susreta sa rječicom Bijela, morala je brdom skrenuti ulijevo, do mjesta koje je bilo udaljeno nekoliko stotina metara unutar kanjona Bijele, te nakon premošćenja, cesta se vratila na pravac, lijevom obalom Neretve, do Bjelopoljske kotline i do Mostara. Usput, ispod Mostara, cesta se na Buni penjala uz Gubavicu, išla Dubravskom visoravni, onda se na Domanovićima se račvala prema Stocu, i dalje prema Trebinju, a na svom pravcu dalje, nakon Domnovića, niz Modrič se spuštala u Tasovčiće, odakle je nastaviljala dalje prema Metkoviću.

Ispod Mostara se jedan krak ceste ceste odvajao preko Buska i Bišine prema Nevesinju, i dalje prema Gacku. Iz grada Mostara cesta se uz Žovnicu pela prema Širokom brijegu, a drugi krak je preko Kobilovače nastavljao put prema Čitluku i Ljubuškom, i dalje putem zapadne Hercegovine, do Dalmacije.

Sve ovo pišemo da bismo dočarali vezu saobraćajnica u Herceovini krajem XIX stolejća, kao i željeznički saobraćaj, uz napomenu, da je kasnijih godina željeznička pruga iz Čapljine odvajala u pravcu Trebinja i Bileće i dalje do Podgorice, a iz Huma do Dubrovnika i Herceg Novog, koji je toga vremana pripadao Bosni i Hercegovini.


Da se vratimo slici iz 1932. godine. Na ćupriji se vidi guma od automobila i jedna osoba, koja se spustila do vode, vjerovatno i druga, koja je napravila ovu fotografiju. Ovdje ćemo napomenuti, da se dalje uz tok riječice Bijele nalazi čudesni kanjon, koji se tek u zadnje vrijeme ponovo otkriva, pojaljivanjem najnovijih fotografija. Vrlo je moguće da su se osobe koje su se nalazile u automobilu zaustavila na ovom mjestu, a moguće da su prohodali i do kanjona, koji je danas poznat kao Mostarska Bijela, obzirom da pod istim imenom Bijela postoji još nekoliko toponima u našim krajevima, između ostalih i kanjon Bijela kod Zadra. O samom kanjonu Bijela prenijećemo jedan kratki zapis:


"U hercegovačkim su se njedrima oduvijek skrivale škrinje krcate raznim blagom, blistavim kamenom, poput noža hladnim vodama, kulisama za najljepše bajke o čudesnim šumama. Jedan od njenih najljepših dragulja je Mostarska Bijela, kanjon krške rijeke Bijele, koja teče obroncima Prenja, onim zapadnim, okrenutih Neretvi, iz daljine da je zavodi."


Situacija na ovoj cesti se nije puno mijenjala punih 100 godina. Cesta je bila makadamska, automobila vrlo malo, kao i autobuskog i kamionskog saobraćaja.

Kako je u gore naznačenom komentaru napisao Cobe Behrem, ovakvo stanje ceste bilo je sve do 1960/61. godine, kada je cesta rekonstruisana.

Napomenut ćemo da su i pruga i cesta doživjele pomjene nakon izgradnje HE Jablanica 1955. godine.

Cesta i pruga doživljavaju još jednu novu gradnju, u vremenu izgradnje Hidroelektrana Grabovica i Salakovac. Tada su podignute na viši nivo, jer su i cesta i pruga, po projektu jezera, bile ispod nivoa vode u oba jezera. I željeznička pruga je doživjela novu gradnju, krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada je stara uskotračna željeznica zamjenjena željeznicom normalnog kolosjeka, uz izgradnju novih tunela uz Jablaničko jezero, a nakon prelaska mosta kod Donje Jablanice, nastavila desnom stranom Neretve sve do Sutine u Mostaru, gdje je prelazila na lijecu stranu Neretve, da bi se nakon izlaska iz Mostara na Jugu, ponovo preko mosta vratila na desnu stranu Neretve, kuda je vozila sve do Ploča.


Na fotografijama.
1 kamena ćuprija, Mostar 1932. (Amir Rujanac)

2 pogled na jezero i učće Bijele, 2024. (Šarafanje, Damir)

3 Mostarska Bijela, planinarska karta (Dženad Džino)

4 Kanjon Neretve, 1932, foto Artur Evans

5 ćuprija kod Travničke Ćuprije, 2024. Enver Losica

6 Mostarska Bijela, kanjon (furaj.ba)

7 Mostarska Bijela, Kanjon, (Sabina)


(Cidom.Team)





Freitag, 8. März 2024

Međunarodni dan žena, 8. mart

 





Međunarodni dan žena obilježava se 8. marta svake godine. Tog dana se slave ekonomska, politička i društvena dostignuća pripadnica ženskog pola. Nastao je kao inicijativa socijalističkih organizacija u periodu prije Prvog svjetskog rata u borbi za jednakost, pravo glasa, kao i emancipaciji žena.

Prvi Dan žena je obilježen 28. februara 1909. godine u SAD deklaracijom koju je donijela Socijalistička partija Amerike. Između ostalih važnih istorijskihh događaja, njime se obilježava i požar u tvornici Triangle Shirtwaist u New Yorku 1911. godine, kada su poginule 123 žene i djevojčice.

Ideja za obilježavanjem Međunarodnog dana žena pojavila se prvi put početkom 20. vijekau doba brze industrijalizacije i ekonomske ekspanzije, koja je često dovodila do protesta zbog loših radnih uvjeta. Žene zaposlene u industriji odjeće i tekstila su javno demonstrirale 8. marta 1857. godine u New Yorku. Tekstilne radnice su protestovale zbog loših radnih uslova i niskih plata. Proteste je rastjerala policija. Te iste žene su osnovale sindikat dva mjeseca kasnije.

Protesti 8. marta događali su se i sljedećih godina, od kojih je najpoznatiji bio 1908. godine, kada je 15.000 žena marširalo kroz New York tražeći kraće radno vrijeme, bolje plate i pravo glasa.

Godine 1910. prva međunarodna ženska konferencija bila je održana u Kopenhagenu u organizaciji Socijalističke Internacionale, te ustanovila “Međunarodni dan žena”‘”, na prijedlog slavne njemačke socijalistkinje Clare Zetkin. Sljedeće godine, Međunarodni dan žena obilježilo je preko milion ljudi u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj.

(NovaSloboda.ba)

Donnerstag, 7. März 2024

Na granici sjećanja – Kameni most preko rijeke Bune

 




(tekst koji slijedi objavili smo na portalu Nova Sloboda 22. aprila 2015. godine. Tekst živi i dalje i nakon toliko godina ponovo izroni negdje drugo, kao u ovom slučaju, na portalu “Miruh Bosne. Link se nalazi na kraju teksta. Ovo je ujedno i sjećanje na našeg Ismaila Bracu Čamparu)


Takozvani „Rimski most” preko rijeke Bune, bio je najveći most u Hercegovini. Nijemci su ga, 1945. godine, pri povlačenju minirali i na njegovu mjestu i danas je novi betonski most.

Prvi put, ovaj most spominje turski putopisac Evlija Ćelebija i bilježi ga pod imenom Danijal-pašin most na Buni. Po nekima, dao ga je sagraditi Karađozbeg, a tu i tamo ovaj most je pripisivan Rimljanima. O više detalja ne može se ništa sa sigurnošću reći na osnovu danas poznate dokumentacije.

Spominje se u mnogim putopisnim knjigama. Najdragocjenija uspomena iz onog doba sačuvana je u starom „rimskom mostu”. Ovaj most premošćuje na trinaest jakih kamenih svodova rijeku Bunu, nedaleko od njenog ušća u Neretvu.“ (Iz knjige Roberta Michela: MOSTAR, 1909.g.). Ovaj tekst je pisan 1909.godine, a tada se provlačila ideja da su Stari most (pa i ovaj) gradili Rimljani.

Krajem 19. vijeka, na mnogim razglednicama Mostara s motivom Staroga mosta, počeo se pojavljivati natpis Rimski most ili Ponte Romano. Otkud Rimski most u Mostaru? Ovu zavrzlamu je upriličio ruski konzul, Aleksandar Giljferding, koji je bio rodom iz Sankt Petersburga, a uz to je bio i profesionalni istoričar. Dolaskom u Mostar godine 1857. godine, oduševio ga je Stari most, a ne vjerujući da su takvu građevinu bili u stanju izgraditi turski graditelji, u svoj dnevnik zapisuje kako u Mostaru postoji stari Rimski most. Ubrzo šalje izvještaj ruskoj vladi, u kome je stajalo da u Mostaru preko rijeke Neretve postoji „predivan rimski most“, a moskovska štampa objavljuje ovo kao senzacionalnu vijest. Osim toga, svi strani konzuli u Rusiji prenijeli su to svojim vladama. Tako, Giljferding izvali laž, a italijanske novine jedva dočekaše, te napisaše da je u Mostaru preko rijeke Neretve Ponte Romano. Istovremeno je i austrijska štampa prenijela u hiljade primjeraka da u Mostaru postoji Römer Brücke. Rusu bi jednostavnije zaključiti da su most gradili Rimljani, a ne Turci.


Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

Na granici sjećanja: Kameni most preko rijeke Bune - (miruhbosne.com)